... barem je to prije bilo moje mišljenje. Možda, samo možda još uvijek i vrijedi, za slučaj da mi nepoznati netko otuđi moj sada već punoljetni bicikl s kojim sam prošao puno toga. I kojeg servisiram samo zato jer mi je ža odbaciti ga i kupiti novi. Sentimentalno sam vezan za njega...No to je već neka druga priča, priča u kojoj mi je bicikl i prijatelj i pratitelj, i čarobni tepih i raketa i nepoznati leteći objekt. Neka druga priča...
Kao što je Boris Vlašić lijepo napisao u današnjoj kolumni u JL-u . Lijep članak, preporučam... Opisuje princip našeg pravosuđa gdje kriminalci velikog kalibra, hohštapleri, političari Ostapi Benderi našeg doba prolaze i postaju društvena krema a najebe jedan jadan kradljivac bicikla.
I ne, neću napisati da mi je žao što ćešće ne pišem, jer nije! :)