Kako nam danas ritam života često nalaže, stvari koje želimo raditi idealno su posložene tako da traju pola sata do najviše sat vremena. Imamo problema i mi stariji, a posebno mlađi, u ovo vrijeme instant messaginga i 24-7 filozofije, zadržati pažnju na nečemu duže od 45 minuta (zato je nogomet koncipiran u dva poluvremena po 45 minuta, a košarka ide još dalje u 4 četvrtine po 20 minuta). E sve ovo kao da je znao Guy de Maupassant, francuski pisac druge polovice devetnaestog stoljeća  kada je svoj opus koncipirao u zbirke kratkih priča. Izdao je šesnaest zbirki kratkih priča,4 putopisa i šest kraćih romana. Osim što je jedan od začetnika kratkih priča, kao i njegov preteča iz prve polovice stoljeća , Edgar Allan Poe, pisao je i ono što bi se danas zvalo horror pričama. 

"La parure" (The Necklace - Ogrlica)

Priča koju danas preporučam ipak nije hororka, nego je priča sa porukom koja mislim da već onda najavljuje u što će se ljudsko društvo pretvoriti i kako se danas shvaćaju ljudkse vrline, a kako ljudske mane, ambicije i društvene odnose. Ne zna se odakle Maupassantu ideja za ovakvu pričicu, ali može se nazrijeti da su on i njegov dugogodišnji mentor i prijatelj Flaubert inspiraciju našli u istoj anegdoti, istinitoj priči ili raspravi na koju su zajedno naišli. Lajtmotiv Ogrlice u malo drugačijoj verziji (opširnijoj!!) može se pročitati u Flaubertovoj "Madame Bovary". Dodajem - priča od Maupassanta mi je osobno puno bolja.

Da ne prepričavam sada nešto što svakako treba pročitati, a trebat će vam maksimalno pola sata, priča govori o poštenju, odricanju i malograđanštini. U ovoj priči prepoznat ćete svoje susjede, prijatelje, ili sebe. Priča se odlikuje plastično oblikovanim likovima, preciznim seciranjem društvenih događanja u francuskom društvu tog vremena - i čitanjem vidjet ćete da se u odnosu na danas bilogdje - nije puno promjenilo. Preokret tako karakterističan za filmove M. Night Shyamalana  na kraju Ogrlice prokazat će intenciju autora da osudi i kazni ono što je mislio da nije prihvatljivo ponašanje. U današnje vrijeme mnogi će potez glavnog lika interpretirati kao hrabrost i preuzimanje odgovornosti za svoje akcije - ali laž i neiskrenost, prema Maupassantu dobivaju samo revolucionarni "No pasaran" i završavaju u kaljuži gdje im je i mjesto. Priča funkcionira na razini ogrlice, ali odlično se može prispodobiti i simbolistički - gdje ogrlica i društveno prihvaćanje (cool faktor rekli bi danas) postaje bilo koji mračni predmet želja.

Da ne duljim, odvojite dvadesetak minuta i pročitajte (na engleskom) : The Necklace (La Parure).

Ako vam se svidi, evo kompleta kratkih priča od Maupassanta - Classiclit.about.com.

I da - javite se s komentarima.

Da, D. Brown iz naslova je "onaj" Dan Brown. Evo nekoliko preporuka, friško, ispod tiskarskog stroja za vruće ljeto. Čitati samo paperback izdanja, da vam ne bude žao kad ih zamažete kremom za sunčanje i kokakolom. Možemo pričati i čitati što želimo, ali Danu Brownu prije "Da Vincijevog koda" nije postojalo ništa. Grubo za reći, ali nažalost istinito: ni jedna knjiga koju je do Koda napisao nije postigla neki značajniji uspjeh. Bio je samo jedan od stotina zanatski kvalitetnih autora u ladici triler-fikcija-krimić, kakvih u Algoritmu možete kupiti po 20-60 kuna i kasnije se čuditi kad vidite na koricama da te knjige vani koštaju maksimalno pet dolara ili 3 funte, a velika većina ih košta 99 dijelova funte ili dolara (no cijene knjiga kod nas su tema za neki drugi post - uskoro). E da, Dan Brown. Dakle, suprotno vjerovanju ljudi koju lektiru čitaju u multiplexima i na videu/dvdplayeru, Dan Brown pisao je i prije Koda.

Doduše, čovjek rođen 1964. (22.6 - neki dan mu bio rođendan!) prvo je 1991. krenuo u Holywood napraviti karijeru kao singer-songwriter-popsinger ali očigledno nije išlo jer se uzdržavao predavajući na nekoj lokalnoj školi. Učestvujući u radu nacionalne udruge pjesmopisaca, upoznao je buduću ženu, tada, a i danas 12 godina stariju od njega (opala!). Ona je preuzela PR dio posla oko njegove popsinger-songwriter karijere. Na odmoru na Tahitiju, 1994., Brown je pročitao knjigu "Doomsday conspiracy" (Sidney Sheldon) i zaključio da on to može napraviti puno bolje. I kreće u pisanje.

 Da, D. Brown iz naslova je "onaj" Dan Brown. Evo nekoliko preporuka, friško, ispod tiskarskog stroja za vruće ljeto. Čitati samo paperback izdanja, da vam ne bude žao kad ih zamažete kremom za sunčanje i kokakolom. Možemo pričati i čitati što želimo, ali Danu Brownu prije "Da Vincijevog koda" nije postojalo ništa. Grubo za reći, ali nažalost istinito: ni jedna knjiga koju je do Koda napisao nije postigla neki značajniji uspjeh. Bio je samo jedan od stotina zanatski kvalitetnih autora u ladici triler-fikcija-krimić, kakvih u Algoritmu možete kupiti po 20-60 kuna i kasnije se čuditi kad vidite na koricama da te knjige vani koštaju maksimalno pet dolara ili 3 funte, a velika većina ih košta 99 dijelova funte ili dolara (no cijene knjiga kod nas su tema za neki drugi post - uskoro). E da, Dan Brown. Dakle, suprotno vjerovanju ljudi koju lektiru čitaju u multiplexima i na videu/dvdplayeru, Dan Brown pisao je i prije Koda.

Doduše, čovjek rođen 1964. (22.6 - neki dan mu bio rođendan!) prvo je 1991. krenuo u Holywood napraviti karijeru kao singer-songwriter-popsinger ali očigledno nije išlo jer se uzdržavao predavajući na nekoj lokalnoj školi. Učestvujući u radu nacionalne udruge pjesmopisaca, upoznao je buduću ženu, tada, a i danas 12 godina stariju od njega (opala!). Ona je preuzela PR dio posla oko njegove popsinger-songwriter karijere. Na odmoru na Tahitiju, 1994., Brown je pročitao knjigu "Doomsday conspiracy" (Sidney Sheldon) i zaključio da on to može napraviti puno bolje. I kreće u pisanje.

Još na Tahitiju počeo je pisati "Digitalnu tvrđavu" (Digital fortress), a sa ženom je u isto vrijeme napisao "187 Men to Avoid: A Guide for the Romantically Frustrated Woman. Ovu humorističnu knjigu objavili su pod pseudonimom Danielle Brown i na koricama napisali da "Danielle trenutno živi u Novoj Engleskoj, predaje u školi, piše knjige i izbjegava muškarce". Knjiga se prodala u nekoliko tisuća primjeraka.

"Digitalna tvrđava" bavi se vrlo intrigantnom temom razbijanja šifri. S obzirom da ovdje neće biti spoliera, ajmo samo reći da knjiga uključuje razočaranog kriptografa Japanca koji, razočaran ponašanjem svog bivšeg poslodavca - NSA agencije, razvije kod koji je otporan na brute force pokušajem razbijanja. Nakon što je japanac u Španjolskoj pronađen mrtav (kaj je išao na maturalac?), doznaje se da će nenadjebivi kriptoalgoritam biti javno objavljen na upotrebu svima u slučaju njegove smrti. E tu se u priču uključuju glavna likica Susan Fletcher koja je matematičarka i njena lošija polovka, izvjesni David Becker, profesor lingvistike sa fotografskim pamćenjem. Dakle, ima sve što treba u tom žanru. Godine 1996.  Dan Brown postao je full-time pisac, dao je otkaz na školi i posvetio se samo pisanju. Dvije godine kasnije objavljena je Tvrđava.

Nakon Tvrđave, napisao je i objavio "Angels and Demons", prevedeno i objavljeno i kod nas. U toj knjizi pojavljuje se Tom Hanks, tj. Robert Langdon harvardskog proučavatelja drevnih i manje drevnih simbola (simbologist, simbolog, ispravite me da ne kopam po netu), u knjizi se pojavljuju i tajanstvena organizacija Illuminati po čijim tragovima u Rimu Langdon istražuje opasnu prijetnju upućenu Vatikanu. Tajna organizacije čiji su članovi bili svi živi, od Michaelangela, pa do Nenada Ivankovića valjda  (ali naravno tajno). Ovdje je Dan Brown skoro pogodio škakljivu tematiku, ali je marketinški gledano, fulao jer glavni lik ovdje brani Vatikan, a sve u dogovoru sa CERN-om. Knjiga nas provodi svim turističkim znamenitostima Rima (mislim da se Brown pokušavao ogrebati za neko sponzorstvo), hebeno je napeta i kako i dolikuje mistery thrilleru, čita se u jednom dahu, i na WCu i za ručkom i na poslu. Objavljena 2000 u nakladi ispod 10000 primjeraka i naravno ponovno izdana 2003. nakon ogromnog uspjeha Koda.

Sljedeća knjiga je "Deception point"  kod nas nije prevedena u "Velika obmana",  objavljena, ove godine u izdanju VBZ-a. Plot-line ove knjige je otkriće meteorita u ledenim naslagama polarne kape koji pronalazi NASA i na njemu nalazi fosilne ostatke koji dovode u pitanje ljudsku samoću u svemiru. I dok civilni znanstvenici rade na tom otkriću, jedan od njih misteriozno pogiba... Tijekom frenetične istrage otkriva se da... Opa - nedam spoilere ! Kupite pa čitajte ! Hehe, ponovo pravi Brownov posao, sve potrebno za takav tip knjige ima. Originalno objavljeno 2001.

Nakon "Velike obmane", 2003. izlazi mu (konačno) i "Da Vincijev kod". Nakon što su mu se prva tri romana prodali ukupno u naknadi od oko 10000 primjeraka, malo je "iskontroverzirao" premise i u ovoj knjizi je negativac iz redova crkve i organizacija koje su pod okriljem crkve ili su iz crkve proizašli. Uglavnom, svi sve manje više znate. Meni je najzanimljivija stvar da knjiga počinje stranicom na kojoj piše "Činjenice" i gdje je naveden jedan pasus o Sionskom prioratu i jedan pasus o Opus Dei organizaciji.  Navedene činjenice oslanjaju se na nekakve dosjee za koje je dokazano (?!?) da su krivotvorine i izmišljotine nekih dokonih Francuza. Isto tako, kao punchline, zadnja činjenica je da su opisi svih umjetničkih djela i lokacija u knjizi precizni i točni. 

Kod ste ili čitali, ili gledali, ako niste pročitajte barem da vidite o čemu to ljudi laprdaju. A ovo ljeto, koju god od Browna da uhatite u ruku, sigurno ćete ju brzo pročitati jer su sve dobre i napete - prava ljetna nepretenciozna literatura, obavezno paperback u ruke i odmorite se na godišnjem.
Neke informacije preuzete sa www.wikipedia.org, a neke sa www.danbrown.com.

Gotovo nezapaženo u  medijima prošao je prosvjed aktivista za prava životinja koji su prosvjedovali zbog korištenja živih, odnosno "pravih" životinja u predstavama u žutoj kući hrvatske kulture. Naime, u predstavi Ero s onoga svijeta koristi se konj za ulogu konja. E pa ako ljudi koji idu u kazališta (a i sam se ubrajam u takve) ne mogu i bez pravoga konja zamisliti i vizualizirati konja kako vuče kola, onda nam takva kultura i ne treba. Napominjem da smo u isto vrijeme sasvim sposobni dočarati si gradove i stanove izgrađene na sceni, i sposobni smo svakog baletana utegnutog u tajice vizualizirati kao labuda.



Kažu odgovorni - tradicija? Pa šta? Što bi rekao i polovni televizijski komentator HTV-a - tradicije su zato da se prekidaju.
Ako to ne možemo i ne želimo spriječiti - stvarno smo konji.

Prijatelji životinja - kampanja "Konji u HNK"

Gledam ovu "anketu" koju je danas Jutarnji objavio, prvo sam se dobro nasmijao, a onda sam zaključio da je to u biti tužno, što Jutarnji ljeti radi. Zagrebački zavod za istraživanje (što god i gdje god to bilo) objavio je istraživanje, a Jutarnji ga smjerno prenio, u kojem kaže neke smiješne, neke zanimljive a neke i smiješne i zanimljive stvari. Autore istraživanja neću imenovati, za svaki slučaj. Nisu ljudi krivi, što moraju provoditi istraživanja po ovoj vrućini.

Nigdje u članku nema podataka o uzorku i ispitanicima (broj, raspršenost po spolu, dobnim skupinama,boravištu, dobu dana, lokaciji), načinu ispitivanja (telefonom, internetom, usmeno, pismeno) i slično što bi, kako su mene profesori učili bila barem natruha da anketa misli ozbiljno. Poznavajući Jutarnji - okrivit ću prvo njih jer je krivica samo njihova. 

Prvo, ako su im ti podaci kojih nema u članku bili dostupni, a nisu ih objavili - to je elementarno neznanje i neozbiljnost koju bi ja kao poslodavac kaznio otkazom, a kao profesor (statistike ili nekog kolegija na novinarstvu) padom na ispitu i šamarom (a la Ljilja Vokić).

Drugo, ako podataka nije bilo, opet je kriv Jutarnji jer je išao objavljivati "anketu" koja to nije. 
Pretpostavljam da je krivica na Jutarnjem, jer je članak objavljen u sezoni krastavaca kada je Hrvatska ispala sa SP, a ljeto je počelo, političarni na GO i tak dalje. Drugi razlog zašto mislim da je Jutarnji krivac jest novinar koji je članak potpisao - Tomislav Kukec. Čovjek je već nekoliko puta dokazao katastrofalnu nezainteresiranost za vlastiti posao i ponaša se kao da radi u Jutarnjem po kazni. Napomenut ću samo jedan gaf kada je u jednoj automobilskoj tragediji sahranio je brata poginule osobe umjesto stvarno poginulog, oslonivši se na izjave "očevidaca", i tako priuštivši roditeljima možete si zamisliti što.

Između ostalog "anketa" je pokazala sljedeće: 
- "Villa Maria smanjuje, a South Park povećava rizik od uzimanje droge" (??)
- "adolescenti koji igraju nagradne igre manje skloni drogama od onih koji se klade ili igraju loto" (!?)
- "povećanom riziku od konzumiranja marihuane izloženi su adolescenti koji gledaju američki crtić South Park ili Zlikavce” (!!)
- "publika turbofolka, takozvanih narodnjaka, manje uzima marihuanu nego poklonici rocka, heavy metala ili reggaea" (!!!)

Dakle, ako vam djeca/adolescenti odđu ovih dana sa pitanjima i molbama ovog tipa
- "mama, daj mi za gajbu karlovačkog da pošaljem čepove, inače ću uplatit loto"
- "tata, pusti me na narodnjake, ako ne želiš da se odam drozi"
- "mama, ne hodam sa metalcem - nego sa dečkom koji je one man Halid tribute band"
dobro razmislite koji je ispravan odgovor/reakcija.

Isto tako, draga djeco, ako vam roditelji kažu sljedeće, imajte razumjevanja
- "nema večeras Zlikavaca - eto ti gledaj Vilu Mariju prvih 10 epizoda"
- "možeš van samo ak ideš na narodnjake. nemoj da te vidim s onim rastom iz susjedstva"
i ipak napravite po svom.

Jer su članci ovog tipa u Jutarnjem čisto smeće. A "ankete"  još i veće.

Evo jedan foto session sa modelom. Pretenciozno je, znam, ali eto, Internet trpi sve. 
Model je zato zakon, a i fotke mislim da su okej. Check it out. 

Marko Legenda 1

Marko Legenda 2

Moj mali skoro-pa-bratić nećak Marko
(vidi ga se i u headeru bloga)

Ovo nije politički članak, nego prikaz slovenskog političkog stanja svijesti i načina na koji funkcioniraju u međunarodnom europskom okruženju. Naspram onih u EU i nas izvan EU. Osim što generalno pate od kompleksa manje vrijednosti, i što usljed toga posežu za onim na što nemaju pravo, isto tako su i 13ta zemlja koja uvodi europsku valutu - Euro. Dogodit će se to 1.1.2007. 

I na tom monetarno-numizmatičkom planu, Slovenci su uspjeli isprovocirati.

Pravilo europske monetarne unije je da su papirnati euri uvijek isti, ali kovanice su druga priča. Sve imaju isto lice, ali naličje svaka zemlja ima pravo tiskati svoje. I tu su Slovenci iznašli način isprovocirati neke susjede. Odlučili su na kovanici od dva centa prikazati Knežev kamen. Stariji ga se možda sjećaju iz osnovne škole gdje se za taj kamen govorilo da su se na njemu krunili slavenski i austrijski kneževi  Koruške i Karantanije, a u biti potječe iz rimskih vremena. Zadnji koji se na njemu krunio je Ernest Željezni 1414. godine. E sad, s obzirom da je to jedan važan kamen, i Slovenci i Austrijanci polažu pravo na njega, veličaju ga kao Srbi Kosovo i svade se već godinama oko toga gjde bi trebao biti izložen. Trenutno se nalazi u muzeju u Klagenfurtu. Slovenci kažu u Celovcu, ali to je svejedno Klagenfurt u Austriji. Rasprava koja je u početku bila numizmatička, eskalirala je na razinu diplomatskog incidenta u kojem su se i Slovenci i Austrijanci busali u prsa nacionalnim ponosom i šamarali se novinskim člancima. Ministar vanjskih poslova Rupel problem je okarakterizirao kao nevažan. 

Drugi problem između Austrije i Slovenije se i to što su Slovenci na kovanici od dvadeset centa prikazali dva konja Lipicanca u igri. Iako na spomen Lipicanaca i mi Hrvati imamo bolne uspomene (o tome kasnije), prava istina je da ime i porijeklo (ako se ne varam) vuku iz Lipica pokraj Sežane u Sloveniji gdje su 1580. godine Habsburgovci započeli njihov uzgoj. Zbog rata s Francuskom 1805. godine Lipicanci su se iz Lipice preselili u Đakovo i tamo ostali sve do danas. Zbog svojih pokreta, koji su izrazito živahni i energični, ovaj ljepotan je vrlo pogodan za izvođenje figura u dresurnom jahanju. Jedini nedostatak je što se ne može pohvaliti brzinom koja je potrebna za preponsko jahanje tako da se u tom konjičkom sportu ne koristi. S obzirom da je Lipica na slovensko-talijanskoj-austrijskoj granici, prilikom formiranja EU početkom devedesetih, Austrija i Italija su se dogovorile da Austrija vodi brigu o renomeu Lipicanaca preko svoje poznate Španjoske škole jahanja. Austrijski argument u ovoj prepirci je da su konji Lipicanci definirani genetski, a ne geografski ili porijeklom. Unatoč tomu, bez dogovora i kompromisa (poznato odnekud??) Slovenci su dva Lipicanca stavili na kovanicu.

Treća kovanica nije problem, ali je kuriozitet. Na kovanici od 10 centa, Slovenci su prikazali zgradu slovenskog parlamenta (Parlament slobode se zove imaginarna zgrada).  I sve bi bilo u redu, da pravila o sadržaju euro kovanica ne kažu da naličje mora sadržavati pravi, neprijeporni, postojeći i stvarni nacionalni motiv države. A zgrada slovenskog parlamenta koji je prikazan nije i sagrađen. Toliko o tome.

Što to govori o Slovencima, njihovom poimanju nacionalnih simbola, spremnosti na dijalog i kompromis - zaključite sami. Nadam se da je vlada spremna na međunarodnu arbitražu po svim otvorenim pitanjima, jer dogovora tu sigurno neće biti. Pokušat će nas zastrašiti, ucijeniti i prevariti - sve ono što Austrijancima nisu mogli.

A Lipicanci? Hrvatska još uvijek čeka da Srbija vrati ergelu odvedenu iz Hrvatske. Iako se na tu temu već održalo nekoliko sastanaka, okruglih stolova i ministarskih ručkova - od konja nažalost ni K. "Lipicanci koji su iz Hrvatske odvedeni tijekom rata ne pripadaju Srbiji i oni se moraju vratiti matičnoj zemlji, izjavila je u nedjelju ministrica poljoprivrede Republike Srbije Ivana Dulić-Marković". Da, ista ona koju ovih dana u Srbiji prozivaju i vrijeđaju jer je Hrvatica.A te hrvatske konje negdje drži "neki čovjek", u jednom trenutku ih je 20, u drugom trenutku 80, pa opet 20, nisu zavedeni u matične knjige srpskog ministarstva poljoprivrede - oni su pravi ratni plijen. Mogu nestati u bilo kojem trenutku, i da im se više nikada ne uđe u trag.

A u isto vrijeme - Hrvatska priznaje Crnu Goru, koja nas je sa Srbijom napala i de facto polaže pravo na pola ratnog plijena i mora platiti pola ratne odštete - ako do toga ikad dođe - a mi ih (zbog interesa cigaretnog lobija) ipak priznajemo. 

Toliko i o našim vrlim političarima i kreatorima vanjske politike.

Osim što ima moje nepodijeljene simpatije, što je nogometač, čovjek i Hrvatina na mjestu, Niko Kovač je gentleman i gospon čovjek. Pročitao sam, naime, izjavu kapetana naše nogometne repke na Indeksu :

Niko je netom nakon utakmice s Australcima kazao kako su svi vidjeli gdje nije funkcioniralo, te da će onaj tko se razumije u nogomet znati o čemu govori. 

"Ja ne želim reći ništa drugo. Držim se poslovice "Tko muči, dva uči". Drugi će izanalizirati što nije valjalo. Bilo je dobrih stvari, ali bilo je i loših. Imam mišljenje koje će ostati u mojoj glavi i mom srcu. Ne želim ništa drugo komentirati" - kazao nam je naš kapetan kojeg smo pitali i bi li izdvojio nekog pojedinca, koji je na utakmicama ispunio svoju zadaću.

"Ja sam kapetan hrvatske reprezentacije i igrač i ne bih nikad rekao, a pogotovo sad, tko je dobar a tko loš. Nogomet je timski sport, nije kao tenis. Jer kad u tenisu izgubiš znaš da si sam kriv. U nogometu svi dobivamo i svi gubimo." - rekao je Niko dodajući kako je bilo igrača koji su bili malo bolji, i onih koji su bili malo lošiji. "

Tko je bio dobar, a tko loš, izanalizirat će izbornik i stručni stožer. Njihov je zadatak otkriti gdje je zaškripilo i mislim da će se uskoro sve znati" - kazao nam je Niko. Prema nekim izvorima Niko Kovač razmišlja o napuštanju hrvatske reprezentacije, no naš kapetan na to se samo nasmijao kazavši kako trenutno razmišlja samo o tome kako smo ispali iz natjecanja."

Eto, velik i u porazu i sve je rekao, a  opet ništa nije rekao što bi nekog vrijeđalo. Pametnome dovoljno. Tako treba kapetane !

Pred tjedan dana napisao sam post o nestajanju starih zagrebačkih kina. Dopunit ću ga na temelju dva članka Jutarnjeg koji objašnjavaju mnogo toga. Situaciju najbolje objašnjava naslov "Sharon Stone zatvorila Zagreb". ja bi stavio podnaslov : "GangBang-Filmska kultura u Zagrebu raširila noge".

Reći ćete - imamo multiplekse. Ja kažem - imat ćemo Konzum umjesto kina Zagreb. Tko ionako ide u kina - pitat ćete? Više ljudi nego u galerije, pa ih svejedno ne rušimo i prodajemo - odgovaram ja. Kinematografi pokazuju podatke o padu gledanosti. Sharon Stone gledalo je osam gledatelja, Pojasnili su da posljednjih godina s tri projekcije dnevno jedva uspijevali mjesečno prodati 2000 karata, a ističe da su u zadnjem danu projekcija prodali samo 12 karata. Čestitam im - svojski su radili da bi to ostvarili. Nisu oni izgubili bitku sa multipleksima, nego su prodali sve ne razmišljajući o tradiciji. Najveći krivac - vlasnik prava prvokupa - grad Zagreb. Novi vlasnik - od ponedjeljka njegovi službeni vlasnici Immo World Wide i Hoto grupa Tomislava Horvatinčića. Gradit će se HotoHouse na cvjetnom trgu. Ni jedan multipleks ne može nadomjestiti legendardno kino u centru Zagreba, na cvjetnjaku - nema tih kokica i kole. Umjesto da sad ja palamudim, evo par komentara iz članka u JL, iz usta ljudi koji rade na filmu (link na članak u JL ).

Dalibor Matanić/Rajko Grlić/Olinka Vištica: Ogromna je kulturna i nacionalna sramota da šačica obrtnika s dubokim džepovima zatvara i to malo preostalih normalnih kina u gradu i sve želi pretvoriti u shopping centre i skupe stanove. Zatvaranje kina Zagreb znači veliki gubitak ne samo za Zagreb i Zagrepčane, nego je to ogoman gubitak za hrvatski film koji jednostavno nije napravljen za prikazivanje u multipleksima.  // Ovo je grozna vijest koja me vrlo rastužila jer smatram da je Grad trebao sačuvati kino pod svaku cijenu. No, kapital je još jednom pobijedio kulturu i sigurna sam da bi se kino očuvalo da je postojalo dovoljno volje. London, Pariz, New York unatoč stotinama multipleksa i dalje su sačuvali monodvorane u centru grada. (jutarnji je sfušao na sajtu pa ne znam tko je što rekao).

A Bandić? Gdje je taj tata svih Hrvata? Zar misli ako je dao Vitezu (Sic!) jedno kino, da druga može rasprodati i podijeliti kako hoće? 
SRAMOTA! A evo za kraj i jedan komentar članka u Jutarnjem:

"Primjer Cvjetnog trga kako ga najcesce zove iako se on zapravo zove Trg Petra Preradovica pravi je primjer hrvatske privatizacije i pretvorbe - novotajkunske preobrazbe hrvatske. Od jednog divnog, romanticnog, mirisnog, cvjetnog, intimnog trga sa dusom prepunog prekrasnog drveca u cijoj sjeni bi sjedili sa curama i ljubili se - pretvorio se u POTPUNO BEZDUSNI konfekcijski trg kakvihima u svim novosagradjenim kvartovima od Bukuresta, Duseldorfa do Toronta."

Neću direktno o nogometu. Okej, neću direktno. U biti hoću malo... A onda tišina dok dinamo ne napravi nešto veliko (unatoč Mamiću). 
Okej. Neću komentirati našeg izbornika, sinčića, nervoznog Joea, napadača Tudora i Australce. Komentirat ću zašto moramo imati izbornika stranca. Dakle, moje je mišljenje da moramo imati izbornika stranca. I to ne bilo kojeg stranca. Slovenac, Bosanac, Srbin, Makedonac, to nisu stranci. Dakle, ne Osim, ne Ćiro, ne Katanec, ne Brane Oblak, ne neki Hrvat. Posebno ne Hrvat sa muškim djetetom koje igra nogomet.

Nama treba izbornik sa pedigreom,karizmom i visokim samapouzdanjem kojeg ćemo masno platiti i kojeg neće jebat sin,žena, novinari, predsjednik saveza, menadžeri. Trebaju nam Hiddink, Murinho, Scolari, Ericsson, Lippi, i Capello. Treba nam netko s mudima, da odjebe Reića, Židaka, i ostale gnjavatore iz medija, odnosno ne da ih odjebe nego da ih uopće ne doživljava. Treba imati veliku plaću jer takva trenerska imena koštaju i vrijede. Izbjeći kvazi veličine kao što su Matthaus, Domenech, onaj pomoćnik od Fergusona, Del Bosque i slični.

Ja bi predložio sad tu i Antu Kostelića, ali on ima sina, pa možda bolje da ne riskiramo. Svi navedeni treneri (osim Kostelića) traže veliku plaću, ali svojim radom zarađuju ogromne pare nogometnim savezima za koje rade. Hiddink je prolazom dalje dobio 500 000 dolara. Nakon SP-a radi za Ruse, pa smo tu propustili priliku. Možda da ponudimo više para. Ili Scolari - ipak smo mi evropski brazil.

S obzirom da nam je savez škrt, za provedbu ovakvog ulagačkog plana prvo treba maknuti Markovića, Srebrića, Pavlovića i ekipu i postaviti poštenu (ili barem) novu nogometnu vladu. Ovi ne jebu ligu pet posto i tu nam zato caruju menadžeri koji mladost prodaju u Sibir za šaku judinih škuda. Za tu vladu predlažem Vatrene iz Francuske (Soldo i Bilić kao predsjednik i potpredsjednik, Boban, Šuker, Prosinečki, Asanović, Vlaović, Jerkan, Stanić, Jarni, Štimac i ekipa).  

Ako tj. kad strani trener dođe, naša repka konačno će igrati istu taktiku kroz kvalifikacije i na prvenstvu, zvat će se igrači koji to trenutno zaslužili, a ne koji su to zaslužili u prošlosti, neće se isključivati igrači iz selekcije jer se nekom ne sviđaju, neće se pripreme imrpovizirati pa da izgledamo nespremni.

Vrhunski igrači za koje imamo sreću da su Hrvati dobit će tretman u repki kakav zaslužuju, a ne da su vodonoše. Također, neće se igrati iz nepotizma i da bi se prodalo, a od zarađenog novca (nakon što se isplati trener) izgradit će se nogometne akademije na kojima ćemo odgajati nove generacije, umjesto da idemo po svijetu i krademo drugima igrače (Biloš, Muslimović, onaj mali Makedonac iz Intera, Didulica, Šimunić, Šerić itd.).

Jedino mi je žao Prše, Šimića, Nike Kovača, Klasnića i Tomasa. Prše i Kovača jer im je ovo vjerojatno zadnje prvenstvo i dali su sve od sebe(Kovač sa slomljenim rebrom, a Pršo sa svojim koljenima), Šimića jer je odigrao odlično, Klasnića jer ga se ne cijeni koliko bi trebalo i Tomasa jer je odigrao katastrofalnu tekmu. Istina je samo jedna - dalje nismo zaslužili ići. Nakon ždrijeba svi su jednoglasno rekli - ako ne dobijemo Japan i Australiju, nismo ni zaslužili ići dalje. Na kraju je trebalo dobiti samo Australiju, ali ni samo to nismo mogli. Dakle - nismo zaslužili. I točka.

A dok se ne opametimo i ne sprovedemo ovaj moj plan u djelo? Igrali smo dobro, nesvjesno smo se povukli, sudac nas je pokrao i Tomas nije igrao rukom. Utjeha : Primili smo manje od Srba, a bolji smo od pola onih kaj su prošli dalje a nisu trebali. Izbornik nije vidio prekršaj za prvi jednanaesterac. Niko Kranjčar nije sa 22 godine mogao odigrati dvije pune tekme u 4 dana, nego dvaput po 65 minuta. I jebiga, nismo imali sreće , jel. Uvijek su nam drugi krivi - a čak nam ni Hrvati iz Australije nisu spakirali, nego Moore i Kewell.

Kad bi postojalo svjetsko prvenstvo u smišljanju izgovora za neuspjeh, tu bi bili šampioni i s ovim izbornikom.

Ajmo dragi Purgeri, Zagrepčanci, Agrameri, Starovlašićanci, oni sa Bukovca, Trnjani, ovi Malnarovi sa Pešćenice, stanovnici Borognaja, Črnomerca, bivši dodjeki koji to ne priznaju, novi dojdeki koji se time diče - priznajte da mi zavidite na ovakvim fotkama. Tko od vas se može pohvaliti da je ovdje bio ???? Ha ?

Dolac

Trgač

Ova mi je najbolja !
Volim Zagreb !
(a nisam Zagrepčanec)

Kopam po blogu, tražim dobre blogove, da nešto pametno pročitam, ali slabo. O tome kasnije. Zato prenosim malu raspravu sa kave tu kod mene u firmi. U biti je moj monolog na temu zašto volim Pršu i Tomasa. Podnaslov bi mogao biti : Srce na rukavu.
Naime, nogomet je igra koju očigledno gleda mnogo ljudi, puno ljudi ju i igra. Prema zakonu ponude i potražnje, točnije, onom dijelu koji priča o ponudi izuzetnih pojedinaca (ako se dobro sjećam Bogatstva Naroda/Počela ekonomija) postoje čimbenici koji su spremni platiti ekstremno puno da bi te izuzetne pojedince vidjeli na djelu, tj. da bi ih ovi uveseljavai na terenu. Kada se ta visoka cijena rasprši na stotine tisuća fanova, dobivamo nogometna prvenstva, lige, kupova. 
Izuzetni pojedinci ne znaju zaista da su izuzetni, dok im netko ne poželi masno platiti. Tek u tom trenutku znaju da su postali netko i nešto, a do tog trenutka igraju za svoj gušt, pokušavajući postati netko i nešto. U toj fazi karijere, većina igra žustrije, življe, s više srca, jer igraju da bi napredovali. U toj fazi (ajmo reć' u amaterskim ligama) svi igraju sa velikim žarom, ali istodobno igraju i uživaju. U toj fazi oni daju sve od sebe.
E sad, kada postanu izuzetni (da ne ulazim u gradiranje pojma izuzetnosti), takvim pojedincima nudi se više ili manje novaca. Ako se ozlijede, očigledno gube dio novaca koje će dobiti u budućnosti, pa se čuvaju, kalkuliraju, biraju utakmice. Ako su extra extra klasa i tako će moći zadovoljiti ljude koji ih skupo plaćaju. 

Ono čime me Pršo i Tomas fasciniraju (da, eto, došao sam i do toga) jest to što su iz amaterizma u kruti plaćenićki nogometni profesionalizam donijeli srce na rukavu i emocije. I dok Pršo igra u napadu, u izuzetno gruboj Škotskoj, a koljena su mu svi znamo u kakvom stanju, Pršo i dalje ide glavom gdje neki drugi ne bi ni nogom. I dalje u svakoj utakmici grize, trči, dodaje, vraća se po loptu, pomaže u obrani. I kada je igrao u Monacu, i u Ajacciu i sada u Rangersu, zbog ove svoje vrline da emocije nosi na rukavu i da ulaže 100% sebe u svaku utakmicu postao je ljubimac navijača. Pa tako i u repki.
Tomas također, iako igra u obrani, jedan je od rijetkih koji je igrao u dva najjača turska kluba a da se može mirno prošetati Istanbulom i da se i jedni i drugi i treći odnose prema njemu sa štovanjem i divljenjem. U Turskoj, gdje igraču nakon poraza ne izlaze po mjesec dana zbog vlastite sigurnosti to je unikatan primjer. Čovjek je obrambeni igrač, njegova greška ako do nje obično rezultira golom, ali čak i kod rezultata 3:0 za njegovu momčad, Tomas igra isto, čvrsto, beskompromisno - i to se cijeni.
Sve navedeno vrijedi za Pršu i Tomasa vrijedi i za Niku Kovača. I dok oni na svakoj tekmi daju sve od sebe, igraju ozlijeđeni, trče, trude se, grizu - nema straha, ja ih volim. Zato ne volim one drugačije.

I zato se ne bojim za četvrtak kad Niko Kovač i Pršo povedu dečke na teren. 
Srce na rukavu i kupili ste nas zauvijek.

Surfanje na poslu dok traju neke automatizirane operacije. Dojmovi od utakmice se slegli? Blogeri sve napisali? Super. Evo malo muzičke pozadine dok se radi. Na primjer, što preporučaju urednici Rolling Stonea?

Video : 1. Pearl Jam - World Wide Suicide, 2. James Blunt - High, 3. The Flaming Lips - Yeah Yeah Yeah Song, 4. Lil Jon - Snap your fingers, 5. The Racounters - Steady as she goes.
Audio : 1. Nelly Furtado - Promiscuous, 2. A hundred miles off - Emma, get me a lemon, 3. Gnarls Barkley - Crazy, 4. Afi - Miss Murder, 5. Chamillionaire - Ridin' dirty.

* Ovdje se vidi kako je teško ugurati se na američke play liste. Pearl Jam su cover story novog RSa, imputira im se da deset godina nakon The Albuma Svih Vremena idu ponovo na svjetsku dominaciju pa su zato tu - a i video je okej. 
* Blunt je meni prepičkast, nije mi to za slušat, sve dok te cura ne ostavi, a onda ti je ionak svejedno. Ak oću nešto takvo slušat, uzem Dylana. Spot nisam vidio, al ak mu je kao prva dva, bolje bi mu bilo da je ostao u sastavu KFORa u Prištini ili Peći. Ipak, pravi se Englez, a na američkoj playlisti, to je već dobar rezultat.
* Lipsi - pjesma je odlična, dobar spot to može samo nadograditi. Ipak, band iz Oklahome pa u žiži ne bi nikad bio da se ova pjesma ne koristi u reklami za sveamerički department store JCPenney. Jebiga, kad kod nas budu tak dobru muziku stavljali u reklame za Konzum i Dionu, možda i počnem tamo zalazit. 
* Lil Jon i Racounters - nisam čuo. Ovo prvi mi smrdi na neki hip hop, to bi stvarno trebalo bit nešt izvanredno da mi uđe u uho. Ovi drugi, nemam pojma. Kad dođem doma budem skinuo stvar pa ćemo vidjeti - možda nešto i otkrijemo. Trenutno znam da je to off projekt Jacka Whitea, sa nekim meni manje poznatim likovima. Što je najvjerojatnije dobro (Jack White, ne manje poznati likovi).
* Nelly Furtado se je smiksala u provokativnu pjesmu sa majstorom Timbaland (nisu cipele nego reper/producent, i to dobar). Curice buntovnice ovo jako vole i slušaju, a tetka Nelly nakon Folklorea pred tri godine ponovo ima dva dobra singla. Doduše, i drugi je provokativan kao i ovaj, zove se "ManEater". Iako je iz Kanade, izgleda da je okej.
*A hundred miles off  i Afi nisam čuo i ništa ne znam. Imam još fore za skidat pa ću povući i to. Nije beg cicija.
* Gnarls Barkley - Luda stvar. Vrti se kod nas već duže vremena, meni je već i off, sišlo sa mp3 playera i izašlo iz auta, sad se već vrte druge stvari sa albuma. Ludo je jer kad vidiš dva lika koji su to napisali i izveli, jasno ti je da su talentirani, jer sa onim izgledom ne mogu ništ postići. Jedan je bio barski pjevač, a drugi je radio sa Gorillazima što je kod mene dobra referenca. Pjesma je luda. Ako niste - obavezno poslušati.
* Chamillionaire - čuo sam slučajno, inače takve stvari ne slušam, ali ovu stvar su remixirali i Sickrhymesayazz ili tako nešto, odnosno Bolesna braća, koji se definitivno potrvđuju kao najeminentniji hip-hop-i-šire producenti sa naše scene. Pa onda neki vele da to kod nas ništa ne valja. Doduše, ja nisam neki ljubitelj, ali dobar remix je dobar remix. Tko uspije napraviti da mi se svidi i neka stvar od Nine Badrić, zaslužuje da mu se skine kapa. Imam, naime, čudan ukus, ne volim Ninu.

Eto, to preporučaju u Rolling Stoneu. Pa si vi mislite...

Dvije pripremne tekme i dvije na SP-u nismo dali gol. Tko je kriv? Trener? Napadači? Loš teren? Fantasista koji to nije? Iako je odigrao solidnu utakmicu, pogodio gredu, imao par poteza, Niko u zadnje četiri utakmice nije opravdao ni poziv u reprezentaciju, ni opstanak u prvih jedanaest. Kao što je Židak jučer lijepo napisao, ni Totti ne trči, ali po tekmi u prosjeku spakira sedam "mrtvaca", šansi na kakvima se ni Delvecchio nije mogao zbalmirati. I još uz to zabije ponešto i sam. A naš fantasista? Slabo je to. Jadno je jedino što je deset puta bolji i trenutno spremniji Vugrinec ostao doma, a pet puta bolji Modrić igra smeće vrijeme, desetak minuta, da ne bi sinčiću zasmetao.

No, to su naše interne stvari i problemi. Sigurno će se dalje argumentirati kao poslije predzadnje utakmice kvalifikacija - ionako moramo dobiti Australce. Da, moramo - ali njima je dovoljno i nerješeno i Hiddink to sigurno zna. Dakle, mi napadamo, a oni nas čekaju. Bit će svega...

Ali ajmo Hrvatska ! ! ! Ili Hackava ?

Dakle, da se priključim akciji, čisto jer mi je ovak rano ujutro dosadno, sad ću na kavu i novine u grad. Tekma je repriza Portugal-Iran na Sloveniji. Ako vam se noga čini mala, varate se, nosim broj 42. Pozdrav do navečer...

Gledam znak iz header slike koji vidim sa balkona, samo sa malo više pozicije i mislim si kamo sutra sa sobom do utakmice. I ako izuzmemo plitvice, ni jedna destinacija u krugu 50 kilometara ne zaziva da ju se obiđe i posjeti. Znam da to nije tako, ali nam se kao nekoj turističkoj zemlji takve situacije ne bi smjele događati. 

Recimo - kuda sutra do dva sata, a da se ne sjedi doma, nego neka lagana aktivnost, šetnjica i slično. Mini destinacije trebale bi iskakati sa televizije, sa plakata, iz novina, a kad ono ništa. A mogao bih u šetnju Žumberačkim šumama, Zeleni Vir, Zeleni kut, Baraćeve špilje u Rakovici, Samoborsko gorje, Ogulin na Sabljake ili pod Klek., neki seoski turizam. Mogao bi na pola dana na Koranu ili na Dobru baciti s dečkima belu u hladu.... Ali, opet se moraš sam snaći, sam otići, nigdje na gotovo, nigdje spremno. A dičimo se da smo turistička zemlja. Možda i jesmo - ali samo sedmi i osmi mjesec... Jebiga... Kad bi mi sve na brzinu. A za ilustraciju - imamo posjeta godišnje koliko i Eiffelov toranj u dva dobra vikenda....

Evo izašao s laptopom i mačkom na balkon, uživamo na laganom večernjem povjetarcu. Mačak se lagano izvaljuje po pločicama, hvata jadan zraka. Ne bi mu bio u krznu sad. Ja u boksericama, dobro da je mrak. U toku sam s tekmom, susjedi uz otvorene balkone komentiraju prljave talijane i umišljene amere. Igra se izgleda oštro i nabrijano. Ma jebeš nogomet do sutra u tri... A dopodne, sve mi se čini, bit će kava i novine negdje u hladu...

Da rasčistimo. Nisam purger, nisam Zagrepčanec, Agramer, Starovlašičanec. Ali, nisam ni dotepenec. Bio sam zagrebački student 5 godina, i to je dovoljno da zavolim Zagreb. Danas samo radim u Novom Zagrebu. 

U onih pet godina puno sam dobrih filmova pogledao u Lici, Griču, Europi, Zagrebu, Apolu, Studiju i ostalim kino dvoranama u vlasništvu Kinematografa. U ovom postu osvrnuo bih se na prodaju/povrat kina Zagreb i kina Europa . Naime, na taj prostor polaže pravo Srpska Pravoslavna Crkva koja prostor želi prodati, pa ga je prvo ponudila gradu Zagrebu (pravo prvokupa) koji je to pravo odbio koristiti. Tu na scenu stupa Tomo Horvatinčić de Hotoville koji sa stranim investitorom želi kupiti prostor kina i na njemu graditi nešto drugo. Nije bitno što. Čak nije bitno za ovu priču ni tko je vlasnik ni tko je kupac. Bitno je da se dva kina (jedna od posljednjih koja rade) zatvaraju i prostori prenamjenjuju. Kako dva?  Pa jednostavno. Ono drugo kino, kino Europa već se mjesecima sprema za prodaju/prenamjenu. HNK ili Konzum ili nešto treće. Kinematografi prodaju kino Europu. Zašto? Čisti kapitalizam - taj prostor više vrijedi kao prostor, nego kao kino. I Jasno je da britanski zatvoreni investicijski fond koji je vlasnik Kinematografa idu za parama. Tu ih ne krivim. Ni njih ni Horvatinčićeve partnere. U stanovima, poslovnim prostorima i penthausima je para. To je kapitalizam.

Grad Zagreb, s obzirom da je kino Europa dio zaštićene povijesno-urbane cjeline mora i može utjecati na odluku što će se tu smjestiti.
Tako za Europu još ima nade, ali kino Zagreb je već de facto bivše. Zatvara se ovaj mjesec, koliko mi se čini.

I tko je kriv što su ta kina uskoro ex-kina? Nitko. Očigledno smo mi koji smo u tim kinima stjecali uspomene, učinili premalo.
Bandić nema vremena za u kino. Investitori traže povrat uloženog. Djeca idu u multiplekse i u videoteke i na internet.

A kina? Relikt prošlosti, očigledno... To je valjda cropitalizam.

Konačno jedan odličan potez Jutarnjeg lista - svaki petak sljedećih mjesec dana za 30 kuna DVD sa tri ili četiri epizode Fawlty Towersa. Jedna od najboljih, ako ne i najbolja humoristična serija u kojoj se pojavljuje John  Cleese, u ulozi vlasnika malog pansiona. Kada bi to prispodobili na hrvatske prilike, serija se bavi smiješnim zgodama u jednom bračkom obiteljskom pansionu, čiji škrti vlasnik i njegova sasvim normalna, života željna žena ugošćuju svoje goste tijekom ljetne sezone. Pokušavajući u dva mjeseca sezone nadoknaditi godinu dana neaktivnosti. Okej, ovo zadnje nema u Fawlty towersima. Ono što ima su support likovi u obliku Miguela, španjolskog konobara/kuhara/sobara koji ne zna ni beknuti engleski (osim "I'm from Barcelona"), ali sve drugo mu ide odlično. Tu je i umjetnička duša, ispomoć-sobarica-recepcionerka Polly. U hrvatskim prilikama Miguel bi vjerojatno bio ispomoć u ljetnoj sezoni iz bosanske unutrašnjosti, a Polly bi bila zagrebačka studentica kroatistike/etnologije koja u potrazi za provodom i džeparcem ide sezonski raditi na Brač. 
Iako je meni dovoljan i John Cleese da se počnem smijati, ova serija ipak obiluje komičnim situacijama između glavnih likova i gostiju. Evo jednog dijaloga kakvih je serija prepuna :
Basil Fawlty: Madam, I don't mean to pry, but do you by any chance have a hearing aid?
Mrs. Richards: A what?
Basil Fawlty: A HEARING AID.
Mrs. Richards: Yes, of course.
Basil Fawlty: Would you like me to get it mended?
Mrs. Richards: Mended? It's working perfectly all right.
Basil Fawlty: No, it isn't.
Mrs. Richards: I haven't got it switched on at the moment.
Basil Fawlty: Why not?
Mrs. Richards: The battery runs down.

Za 120 kuna dobit ćete 4 DVDa sa odličnom britanskom humorističkom serijom, sa skečevima koje ćete prepirčavati godinama, a da istu stvar idete kupovati/naručivati, siguno bi vas koštala skuplje. Naravno, ako već nemate neki DVDrip ili Divx. Ako imate, 120 kuna je još uvijek dobra cijena za original. Barem po meni. Živio nam Jutarnji i humor u Engleza.

Naslovnica - post samo za mene. Hvala. Sad kad imam čitateljsku pažnju bar na trenutak, idemo na malo ozbiljnije teme. Prošli tjedan Jutarnji je objavio vijest da ce hrvatska vlada izdvojiti 360 milijuna kuna za gradnju sveučilišnog kampusa u Mostaru. Točnije, odobrit će im kredit za oko pola tog iznosa, i onda na temelju "rezultata" odlučiti o drugoj polovici iznosa. Prva rata dospijeva 2009. godine, a sljedećih sedam godina (do 2016.) vlada ce za otplatu kredita izdvajati oko 22 milijuna kuna godišnje. Bivši ministar znanosti i obrazovanja naveo je da je to dva puta više novca nego što je dobilo Sveučilište u Osijeku, otprilike isto koliko je dobilo Sveučilište u Splitu i nešto manje nego što je dobilo zagrebačko sveučilište.

Ovaj financijski aranžman kojim se pomaže sveučilištu u drugoj državi (koliko god nam bliska Herceg-Bosna bila, ipak je u samo kanton u drugoj državi) došao je u vrijeme najave parlamentarnih izbora, vehementno tempiran na završetak školske godine, početak ispitnih rokova, početak svjetskog nogometnog prvenstva i dva vikenda koji će se, kako je u Hrvatskoj to već običaj, masovno spajati.. Nekako u to vrijeme, "povijesna" utakmica sa Brazilom, intenzivirana istraga o Glavašu i slične novinske spačke. Znači idealno vrijeme da se nešto ovakvo provuče. Za godinu dana, tek propupali birači dijaspore na mostarskom sveučilištu znat će (tradicionalno) nagraditi ovaj potez HDZ-ovog ministra i vlade useljavanjem u novi "kampus".

Što se tiče sveučilišta u Hrvatskoj i njihovog financiranja, četiri se grade kreditima države, a tri ne. Ja sam imao sreću da sam na teret države studirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i mogu reći, da iako je studijska godina za one "s plaćanjem" bila skupa, Fakultet je naočigled studenata rastao, obnavljao se, proširivao. Kada sam ja upisao, bila je samo jedna dvorana sa novim stolcima, a kada sam diplomirao, sve dvorane su bile obnovljene. Ne moram napominjati iz kojih izvora – svaka dvorana ima sponzora, a školarine su svake godine poskupljivale. Barem si vidio kuda novac ide. Ne državni, nego pronađen od strane samog Ekonomskog fakulteta i sposobnog rukovodstva. Prije nekoliko godina, osnovano je novo sveučilište, Sveučilište u Puli, koje također naprosto vapi za kapitalnim investicijama i kojemu bi “povoljan” kredit sigurno dobro došao.

U Zagrebu je zadnji novi ležaj u studentskim domovima sagrađen 1987. za Univerzijadu, možda malo osvježeni za Svetske vojne igre 1999. Pred sedam godina. Kakvi su studentski domovi u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci najbolje znaju studenti. Kakav je zagrebački kampus? U kakvim uvjetima rade studenti na PMFu, medicini?

Tko je prokomentirao ovu vijesticu iz jutarnjeg?

Proglasom se javila Socijaldemokratksa socijalna unija (tko god to bio/bili) osudivši potez ministra i vlade, koji us pred nepunih mjesec dana najavili uvođenje školarine za sve studente, jer "nema se novaca". Prosvjeduje se i na studentskom portalu osječkog sveučilišta. Ni jedna stranka koja se kune u našu mladost i edukaciju iste – ni glasa. Bandić, Mesić – naši vrli populisti – ni glasa. Sanader – sa Angelom Merkel gleda tekme po Njemačkoj. Ni jedan sindikat djelatnika u prosvjeti (kao da netko drugi predaje u Osijeku, a ne oni). Ni jedna studentska udruga. Čak ni 24 sata! Ni Arena.

Na blogeru – tražio sam, nitko ništa. Na indexu – tražio sam, nitko ništa. Da li mi sami sebi zaista tako malo značim, mi, naše obrazovanje i obrazovanje naše djece ? I ne, nemam ništa protiv stanovnika Herceg-Bosne, dapače! Ali trebali bi sami sebi biti na prvom mjestu!

Uhvatio malo vremena pa prosurfao NME.com, ikad ono tamo kaže - special The Smiths Anniversary Issue. Čitam dalje - Pigs Can Fly - Pink Floyd reunion. E to smo čekali ! Navodno je turneja na pomolu, SAMO ako se Waters i Gilmour pomire. U međuvremenu gostuju jedni drugima na solo gigovima. Gilmour ima "On the island" solo album, čak navodno dobar (nisam još poslušao) gdje mu je na nekoliko koncerata gostovao Mason, a Waters i Mason izvode "Dark side of the moon" u Hyde Parku prvog dana srpnja. Dakle, Mason je tu poveznica. Naravno, ako se dogovore - i ne, neće ići u to radi novaca, kažu, nego radi ljubavi. Ja se nadam da se to neće dogoditi, da se ne razočaram, ono za Live8 mi je bilo dovoljno. Te tri-četiri stvari koje su odsvirali pred milijardu ljudi su vrhunac.  Korn otkazali evropski dio ljetne turneje, zbog pjevačeve misteriozne krvne bolesti. Valjda će se čovjek oporavit, Korn nisam nikad slušao. Ipak, da se skroz ne zaseru, svirali su na DOwnload festivalu sa gostujućim singerima. Robbie WIlliams je u blizini, uskoro dolaze ljetni festivali po Italiji/Austriji/Njemačkoj. A kod nas se čeka InMusic Festival početkom srpnja. Vidimo se tamo! 
Ako ne zaružite na svjetskom, nogometoljupci.

Autor bloga dobra-muzika.bloger.hr  učestalo baca bisere pred svinje. U ove minute pred utakmicu, da se smirim krenuo sam problogat malo i pročitao njegov blog od-do. Da je knjiga, rekao bih od korica do korica. Koji odlični tekstovi! Wow! Koja eksplozija informacija. Preporučam jedan post za početak, to će Vam definitivno biti dovoljno. Radi se, naime, o detaljnoj analizi značenja pjesme Dona McLeana "American Pie". A ako vam to ne bude dovoljno, čovjek ima recenziju Pink Floyd DVD-a Live a Pompei, također detaljnu i tako uvjerljivu da ću se konačno odlučiti na kupovinu. Tu je i biografija Jimi Hendrixa. Dakle, Blogeri - čitajte, učite, razmišljajte, educirajte se. Nakon otvaranja ovog bloga nema isprike za glazbenu zatupljenost.

U moru blogova koji su izrazito osobni, korisni samo kao auto-terapija autoru (nemam ništa protiv toga, dapače), meni ipak ne šalju nikakvu korisnu poruku (osim da nisam jedini), pravo je osvježenje naletiti na nekoliko hard blogova koji isplivavaju kvalitetom i zbog kojih se isplati spojiti na net i koje jednostavno treba pročitati. U vrijeme kada klinci u parkiću piju pivu iz plastične ambalaže, pjevaju narodnjake i zatupljuju se pjesmuljcima koji nas predstavljaju na evrosongu, nasušno nam je potrebno nešto, neki medij koji će se na nenametljiv način boriti protiv tako kreiranog muzičkog hrvatskog mainstreama. Dobra muzika je baš takav medij. Živio ti nama majstore sto godina.

Matija, pomagaj! Vazmenko, ustani! Nevene, piši! 

Isti oni razlozi zbog kojih sam pobjegao sa blog.hr, počinju i ovdje. Dječja prepucavanja, ratovi blogera, kratki glupi postovi  i još kraći glupi komentari. Umjetno nabijanje rejtinga, objavljivanje virusa i tuđih slika kao svojih, copy-paste sa najposjećenijih portala. O tempora, o mores.  Ako ovo ubrzo ne prestane, kud ćemo, što ćemo, kako ćemo.  Di su blogovi koji odskaču kvalitativno i kvantitativno, na kojima se ima što pročitati i o čemu razmisliti?

Već par ljudi pitalo me zašto se ovaj blog zove Ministarstvo smiješnog hoda. E pa evo zašto. Bila jednom grupa ludih Engleza, koji su odlučili redefinirati i svijetu predstaviti bolesni engleski smisao za humor. Nazvali su se Monty Python's Flying Circus u čast jednom savezničkom pilotu koji je u prvom svjetskom ratu uspio oboriti nekoliko aviona. Isto tako savezničkih, a u međuvremenu je uspio skršiti i dva aviona na kojima je letio. Navodno! Pythonovci su potpisali za BBC nakon pilot emisije i odlučili su to napraviti serijom emisija koje su se sastojale od skečeva kakvih se ne bi posramio ni profesor Pervan da mu je imalo smisla za humor ostalo otkad se prodao na HRT. Monty Python imaju puuuno dobrih skečeva, jedan od meni najboljih je Ministry of Silly Walks, dakle Ministarstvo smiješnog hoda. Pa eto, zato se ovaj blog ovako zove. 

Evo linka na sami skeč Ministry of Silly Walks . 
Na Youtube-u ih ima još gro. www.youtube.com .
U komentarima slobodno navedite svoj omiljeni skeč!

Upozorenje !! Ovaj post smrdi na devedesete.
Jednom davno, kad sam bio pubertetlija, mahnito sam slušao Hootie and the Blowfish. Zašto? Ne znam, ali netko na radio Ciboni ih je jako volio, a ja sam ih jako zavolio. Imali su dobre pjesme, odlične tekstove, tri savršena albuma, smiješne fizionomije i etiketu koledž benda sa svijetlom budućnošću. Nakon toga, opet davno, dok sam bio student, onaj netko sa radio Cibone otišao je valjda na Otvoreni radio, jer su ih tamo učestalo puštali. Svejedno, i dalje su imali tri odlična albuma, super pjesme, istu postavu, pjevača iznimno koloričnog (ne kaloričnog!) glasa i etiketu benda kojeg slušaju plačipičke, zaljubljene curice i luđaci. Nije mi smetalo. U današnje vrijeme mp3 downloada, p2p mreža i dostupnosti muzike navest ću nekoliko najboljih pjesama, skinite ih, poslušajte, obratite pažnju na tekstove. Ako vas podsjete na danas popularne grupe kao što su Counting Crows, Weezer i slične ikone i ikonice američkog koledž roka, ipak ih poslušajte i dajte im šansu. A kad poslušate ovih nekoliko stvari, sigurno ćete potražiti i albume. 
Singlovi : Only wanna be with you, Time, Let Her Cry, Sad Caper, Running from an angel, Tucker's Town, I will wait, Hold my hand...
Albumi :  Cracked rear view, Fairweather Johnson, Musical Chairs... 
Ako vam se svide : www.hootie.com.
A evo nekoliko podataka iz biografije. Iako ih ja smatram predstavnicima američkog koledž rocka, dečki sviraju već 20 godina, s tim da su se uspjeli probiti tek nakon 10 godina svirke, i to albumom Cracked rear view prodanog samo u Americi u 16 milijuna primjeraka. Magija benda po meni temelji se na dugogodišnjem zajedničkom radu, tisućama (doslovno) svirki po bircevima i zabavama i impozantnom glasu Dariusa Ruckera. U potpunosti prepoznatljiv soul glas koji je sposoban ispjevati sve emocije koje vam padnu na pamet. Posebno me fascinira što ni nakon deset godina ne gubi na izražajnosti u starim pjesmama. Nema tu zasićenja, samodostatnosti, prepotentnosti - Let her cry je Let her cry. Kad god da ju pjeva. Grupa je nakon tri odlična albuma imala malu krizu, jer su se odlučili na objavljivanje jednog albuma covera, jednog best ofa kojeg su popratili američkom turnejom, i prošle godine su promjenili izdavača i izašli sa novim albumom na kojem imaju dosta gostovanja (prijatelji, familija, suradnici). Kad ga nabavim, javim kakav je. Ili javite vi meni. Album se zove "Looking for Lucky".