Okus čaja (Cha no aji) iz 2004., Katsuhito Ishii
Maybe it's me, ali sudeći po komentarima ostalih gledatelja, nisam jedini. Ishii je napravio vizualno jaki film koji ne inzistira samo na audio-vizualnim doživljaju nego ga koristi kao medij kojim će gledateljima prenijeti emocije, humor, apsurd i "one with the world" feeling koji se provlači kroz sve likove u filmu.
Jer, ovaj film je baziran na likovima i njihovom doživljaju svog mirkosvemira, ne na akciji, ne na priči. Ne na specijalnim efektima.
Jednostavna činjenica da svaki čovjek svoje probleme smatra najvećima i najbitnijima isfurala je ovaj film na način da prezentacijom svakodnevnih sitnica s kojima se članovi obitelji susreću i kulminacijom rješavanja i raspetljavanja tih situacija dobivamo zaokruženu cjelinu i jedan odličan film. Vizualna ljepota filma rezultira činjenicom koju sam negdje na netu pročitao, ne da mi se sada tražiti i kopati gdje - u svakom trenutku možete opaliti skrinšot iz Okusa čaja i bez razmišljanja ga iskoristiti kao wallpaper.
U letku RAF2 pisalo je da se radi o neobičnoj japanskoj obitelji. Po meni, ta obitelj nije neobična, to je jedna obična svakodnevna šesteročlana zajednoživljujuća obitelj, sa svojim problemima, sukobima, ljubavima i tajnama. Možda se nekom oni čine neobičnim - to je moguće, ali vrlo rijetko ćemo naići na savršenu obitelj bez nekakvih začudnosti. Pa svatko danas ima baš takve susjede - čudne. Oslikavanjem svakog od 6 članova obitelji koji žive u kući okruženoj šumom i zelenim poljima i njegovih problema koji mu se čine najbitniji i najveći na svijetu Ishii je izgradio omnibusić priča koje su vrlo labavo povezane, a upravo tako funkcioniraju najbolje.
Tek u kasnijem razvoju situacije i konačnom raspletu cijelog filma (ako ovako izbildan film može uopće imati konačni rasplet) dobivamo ideju zašto se film zove baš Okus čaja, i koliko god to čudno bilo upravo taj okus čaja koji ne prodire do naših receptora za miris i okus postaje vizualno prisutan na platnu. Ma skoro da ga osjećate i u nosnicama.
- mala Sachiko rješit će se svoje monumentalne dvojnice koja ju je pratila,
- Hajime će naći partnericu za pokoju partiju Go-a i šetnju po kiši,
- mama Yoshiko vratit će se u svijet kojem je pripadala i ponovo želi pripadati,
- tata Nobuo bit će i dalje smireni i stameni gromobran cijele familije,
- ujak Ayano rješit će se prošlosti, razmisliti, i krenuti dalje...
A Djed će im sve to omogućiti i dati im snage da to svladaju - cijeli doživljaj bit će samo pojačan okusom čaja.
Nemojte se slučajno zavaravati da su to problemi svjetske važnosti - upravo suprotno. Sve su to mali strahovi, nesigurnosti, pubertet, krive pretpostavke i umišljanja kakve svi doživljavamo i činimo na stotine puta dnevno. Jer, iako nitko nije otok, često se nasukamo na svojim malim problemima, a čini nam se da smo udarili čelom u veliki kineski zid. I onda, rješavajući svoj problem i zaobilazeći svoje prepreke često zanemarujemo tuđe, mnogo veće zidove i mnogo teže probleme i umjesto da im pomognemo zaobilazimo ih i hvatamo samo svoju sreću i svoje zadovoljenje.
Ishii nam daje ovaj film kao alat kojim zavirujemo duboko u sebe i u druge i iznalazimo razloge zašto ne pomažemo drugima kad možemo, ali i zašto drugi često ne daju da im se pomogne. Ovaj pristup često rezultira smješnim situacijama u filmu, ali još češće će nas štrecnuti kada prepoznamo neke svoje vlastite situacije iz života. I shvatiš u tom trenutku kako si nekom bio čudan, možda bezosjećajan, a možda i krut, ali i razumiješ nekog drugog kad je prema tebi bio takav.
Svidjelo mi se kako u Okusu čaja upravo ti sitni detalji izvače toplinu, ugodu i nekakav zarazni optimizam i želju da se posvetiš svom unutrašnjem svemiru i probaš napraviti pravu stvar, zažmiriti, popiti šalicu čaja i prepustiti se zelenoj boji da te preplavi i smiri.
A tek kad na kraju cijeli svemir postane jedan veliki ispunjenim željama nakrcani suncokret ! Zato poslije odgledanog filma, dođite kući, skuhajte si čaj, zamračite, ušuškajte se i chillajte vrteći u glavi skrinšote iz Okusa čaja.
Ako vjerujete IMDB-u - 8.0/10.
Ako vjerujete meni - Obavezno gledati !
Nadam se, s obzirom da je Discovery istitlao filmove za RAF2, da će ići i u neku mini kino distribuciju nakon festivala. Ovaj film je to definitivno zaslužio. Više od, recimo, Babela. Ostala dva filma koja su na RAF2 ovaj tjedan su jedan borilački akcić sa Jet Lijem (Neustrašivi), i jedan iranski nogometni film (Offside). Neustrašivi mi se čini čista martial arts fantazija, san svakog obožavatelja Bruce Leeja, to ću preskočiti, kao i dramu o borbi žena u Iranu za pristup na stadionske tribine.
Eto, toliko ukratko o prvom tjednu RAF2.
Anonimno komentiranje je dozvoljeno.
Ako vam se ovaj post sviđa (ili blog općenito) klik na hr.digg|prijavi.